Dijagram toka saopćavanja loše vijesti (NHS - East Midlands Cancer Networks)
Loša vijest je bilo koja vijest koja drastično i negativno mijenja pacijentov pogled na svoju budućnost. To obuhvaća široku paletu dijagnoza i situacija u rasponu, primjerice, od toga da pacijent više ne smije voziti automobil nakon dijagnoze epilepsije, ili da mora na amputaciju zbog dijabetičke komplikacije, pa do smrtonosnih bolesti kao što su malignom ili ishemijska bolest srca. Saopćavanje loše vijesti uključuje prilagođavanje informacije potrebama pacijenta, nastojanje da se razumije pacijentovu perspektivu, te partnersku suradnju. Psihološke posljedice saopćavanja loše vijesti na nagao i neosjetljiv način mogu biti strahovite i dugotrajne Saopćavanje loše vijesti je vještina koja se može naučiti i razvijati praksom. Kod saopćavanja loših vijesti, činjenice možda neće biti upamćene – ali način na koji su izrečene upamtit će se sigurno. Gdje postoji timski rad, tim bi trebao osigurati da saopćavanje značajnih vijesti većinom preuzme stariji kliničar. Osim što imaju stručnost u pogledu bolesti i njenog liječenja, on ili ona trebao bi primiti odgovarajuću edukaciju o komunikacijskim vještinama. No, ponekad pacijenti i obitelj traže odgovore o svom stanju i skrbi od manje iskusnih članova osoblja. Zato bi odgovarajuća razina edukacije o komunikacijskim vještinama morala biti dostupna svim radnicima.
Proces saopćavanja loše vijesti
Postoji više modela saopćavanja loše vijesti (Kaye-ov model [2], BREAKS protokol [3] ). Svima je zajednički stav da je saopćavanje loše vijesti proces, a ne jednokratan događaj. U Velikoj Britaniji često se koristi klinička smjernica za saopćavanje loše vijesti u 11 koraka :
Postupak nakon saopćavanja loše vijesti
Korisno je da se medicinska sestra (ili neki drugi član zdravstvenog tima) nađe uz pacijenta nakon što mu je saopćena loša vijest. Ona će moći saslušati detalje razgovora i ponuditi pacijentu nekakvu početnu podršku. Uobičajena reakcija je da se pokuša neprimjereno umiriti pacijenta ublažavanjem vijesti: "Možda neće biti baš tako loše kao, pokušajte razmišljati pozitivno". No, najbolje je dati pacijentu priliku da izrazi svoje misli i osjećaje slušajući pacijenta i ne govoreći ništa.
Na neki način, to "skupljanje krhotina" je teško jednako kao i inicijalni razgovor jer nema jasno definiranog zadatka. Mnogi pacijenti imat će vrlo pozitivan stav o ovom razjašnjenju i psihološkoj podršci pruženoj nakon što su primili lošu vijest.
U rad s pacijentom mogu biti uključeni mnogi članovi osoblja, koji će ga i dalje pratiti. Stoga je veoma bitna komunikacija unutar cijelog multidisciplinarnog tima u primarnoj i sekundarnoj zdravstvenoj skrbi kako bi se pacijentu osigurala dobra podrška.